Ganga

Dinko Štambak, dio o gangi iz knjige "Djetinjstvo".

 

Još koju o mjeri. Zagorac ne zna šta je štednja glasa, glasnica i pluća. Ne pjeva, urla. Stručnije kazano, ganga, treska, ojka (prema krajinama). Ganga, još uvijek u časti u Imotskoj krajini, i zapadnoj Hercegovini, nešto je kao bacanje kamena s ramena – glasom; čisto nadglasavanje: tko će koga poklopiti glasom. Urla: budimo pravedni. Kada djevojke pjevaju ili gangaju, bez momaka, to je zujanje, pjevuljenje blago i umilno koje dira srce. Kada djevojke odgovaraju raspjevalim momcima, drže se mjere.


Pred dvije ili tri godine (1975. ili 1976.) slušao sam iznad Modrog jezera, u jednoj šumici, u šumici dobra krčmica, u krčmici dobar kruh ispod sača, kokoš ispod sača, dobra kapljica, slušao sam ganganje dvaju mladića.

Prvi put upoznao sam onu čudnovatu ljepotu gange. Činilo mi se, tog dana, da ritam gange dvojice mladića crta našu visoravan kad njom piri ljetni vjetrić a puteljci zmijaju bez skokova i naglih zaokreta, bez smetnje ili skretanja po našem kamenjaru. Kada momci gangaju iza djevojaka, ženskost i divlja muškost sastaju se, slijevaju u krik ljubavi. Sinjsko pak treskanje ili ojkanje, trešnja zemlje, smrt ušnom bubnjiću. Primorac, naprotiv, zna za drugu mjeru. Odmjerenim glasom pjeva svoju lađu, svoje more, svoj bosiok (masliđan, u Zagorju), pjeva "o njoj", o "koludrici biloj" koja je podranila, o maistralu i pjeva o snu za kog je sanjao "da je moje tilo pokraj tvoga bilo". Kad Imoćani zagangaju u Splitu ili Sinjani odapnu svoje ojkanje i treskanje, Splićani se ili smiju ili beštimaju. "Pivaju divji Vlaji".
Kako je bilo, pitam se, pri duši, bolje, kako mu je bilo ušima kad je "nježni"(kako u čemu!) Casanova prisustvovao u mletačkoj kasarni prvom venecijanskom Festivalu za kojega su Schiavoni, tvrdi on, pjevali cijelu bogovitu noć. I dodaje Casanova u svojim Memoarima da su ti Schiavoni, da bi i nosu bilo dobro, grickali luk i jeli slaninu. Casanovini Schiavoni bili su, nema sumnje, Imoćani, Sinjani, Vrličani i uokolni majstori našeg muzikalnog izraza, svi odreda "virni" podložnici Privedrog Dužda od Mletaka. Pitao se, gore spomenuti pokvarenjak, gdje te noći bijaše Euterpa!
Mjera Zagorcu: nevolja ljuta, Bog. "Da nije Boga, ubio bi ga". "Vino pije tko ima novaca, a ko nema, sidi kod ovaca" (Sinj). Primorac vodi ljubav godinama idući pod "njene" prozore, pjeva joj. Znaš li, što je valjanje? Ne znaš? Nedjeljom poslije podne, ili svetkom, momci i djevojke nađu se na strmini brežuljka i kotrljaju se jedni za drugima. Kad se momak dohvatio ljubljene djevojke, čerupa je i peruša, u mjerama naše pristojnosti, pred svima, a svi ostali rade isto. Turski običaji, govorilo se. I za mnoge naše mane, nađe se uvijek krivac:
Turčin, najobičnije. Noćna sijela bila su česta, petkom se išlo na sijelo (silo) mladim udovicama. Rječnik Zagorja i Primorja... ali ostavimo to jezikoslovcima. Vjerujem da bi se svaki obalnik naljutio kad bi mu svećenik rekao kao onom Zagorcu pred smrt: ,,Svitlaj, dušo kršćanska!" Meni se taj glagol neobično sviđa, jer u njemu je i svjetlost: nos' se brzo kao svjetlo budi i sam svjetlo. Glagol heraklitovski...
Divni su napjevi staroga Splita, ili onaj s otoka Krka koji sam čuo pred pola stoljeća: "Odi zbogom moj vapore Šilo, pozdravi mi moje selo milo", a pjevao ga naš iseljenik dok se brod vraćao na Krk, a on, ostao onkraj mora, daleko, u Australiji. Nisu međutim za odbaciti ni zagorski distisi koje svatko poznaje:


Sinjanine purin dušmanine,
teško puri kad se u te turi.


Ili:


Teško Klisu jer je na kamenu,
a kamenu jer je Klis na njemu.


Ili, iz gange:


Oj curice materin curetak
uzeću te na veliki petak.


Ili, kako pjeva novija narodna pjesma o hajduku Martinici Ujeviću (ubijen 1941.) koji je, na glas majčine smrti, došao iz planine u selo da pokopa svoju majku:


Neka sina u gori hajduka,
On je majku do groba dovuka.


Kad bi Tin Ujević, odgojen na muzikalnoj magistrali Imotski – Vrgorac, okinuo nasred Splita ili Zagreba: "majko, oprosti što ljubim", nije pjevao nego zavijao kao vuk u zimskoj noći. Muzikalno "kulturniji" građani Imotskog nisu gangali, pjevali su, a imali su nekoliko lijepih pjesmica i napjeva o zori, o kruški. Bilo je i dobrih pjevaćih zborova, a na to ću se osvrnuti u svoje vrijeme.