Grmljavinom, svojim gorskim treskanjem i ojkanjem, ganga zaglušila starinska pivanja: putničko, dijačko, svatovsko, divojačko, razorila lirsku pjesmu. Od drvlja i kamenja starinske pjevane lirske pjesme gradila svoje čvrste, rimovane (sličite) distihe-deseterce. Tek početkom dvadesetog stoljeća ganga pod imotskim nebom slavila pobjedu nad starijim, istančanijim i osjećajnijim oblicima pjevanja, ali nikada potpunu.

U mrkloj jesenskoj noći, kroz Grab i Kiticu, preko Osoja i Radovana, ispod Zavelima, izvijala se, drhtala, kidala i nadovezivala starinska putnička pisma. Patrljci pjesama, što su ih na istim putima, u isto takvim noćima, slobodeći se, pjevali Vlašići-kiridžije. Je li ta vokalna elementarna nepogoda u Imotu s vodama sašla s brdā ili se začela u polju, pod udarcima bure i gromova, nad ponornicom, blizu ponorâ? Jedna hercegovačka, sjećajući se sebe, pjeva:

Gango moja, ko te je iznio?

Škutor Mate, đava ga odnio!