Lovrećka ganga

Ova je knjiga dah lovrećkog zavičaja u kojem su brojni neznani pojedinci desetljećima za gotovo svaku životnu prigodu, i u gotovo svakoj od njih, pokušali progovoriti umom i dušom pjesnika. Njihove misli i glasi pribilježeni su, evo, u formi dvostrukog nesimetričnog deseterca, a prije negoli su se začeli i uobličili u spomenuti distih - prepoznatljiviji pod imenom ganga - duboko su dirnuli najintimniji svijet svojih stvaratelja.

Naslov je knjizi LOVREĆKA GANGA odredilo ponajprije mjesto prikupljanja, a uvelike i mjesto nastajanja, pribilježene zavičajne umotvorine. Kako ganga, već je napomenuto, po svojem postanju nosi značajke lirike, to će i izražaji emocionalnosti, poglavito izražaji nastali usmenim priopćenjem i namijenjeni slušateljstvu, biti prihvaćeni s manje-više istom pojavnosti (i snagom) osjećanja. Tako su povodi (i posljedice) intimnih raspoloženja i duševnih stanja, svejedno gdje im i kakva izvorišta bila, u vanjskom ili unutarnjem svijetu:

LJUBAV - najljepši Božji dar i najuniverzalniji osjećaj i želja da se voli i bude voljen

RADOST - osjećaj ponesenosti i dragosti izazvan ljepotom življenja, društvenim običajima i obiteljskim sponama

TUGA - bolan i neugodan osjećaj izazvan tamnim stranama života

VJERA - uzusi ovozemaljskog ponašanja i želja prožeti vjerskim katoličko-kršćanskim osjećajem i pouzdanjem u Svevišnjega

DOMOLJUBLJE - osjećaj odanosti i ljubavi prema domovini, ljupkosti zavičaja, ponosa i uzgoritosti njegovih ljudi, bili odlučujućim čimbenikom ovakvoga tematsko-motivskoga razvrstavanja, unatoč svim nedorečenostima i mogućim propustima.

Dašto, na motivima i njihovoj usmjerenosti i jest uobičajeno (pod)skupno razvrstavati lirske pjesme. No ono što gangu čini naročito osebujnom, a znalo se tek uzgredice spomenuti, humorističan je način kojim bezimeni tvorci počesto iskazuju svoje misli i osjećaje. I danas, kad ganga neumitno nestaje, javi li se pokoja nova ili u rijetkim prigodama i okolnostima neka od ranije nastalih bude zapjevana, nesumljivo će se u pjevačevu izboru naći i takva čiji će sadržaj pobuditi smijeh. Zašto?

Prateći svekoliki život, uspostavljala je ganga spram njega kritički odnos i neštedimice ismijavala, od blagog humora do sarkazma, društvene pojave, odnose među ljudima, ljudske osobine, a naglašenu zajedljivost i posprdnost upućivala je i na račun svojih autora! Tvrdnju da ganga ovime otkriva obilježja ljudi podneblja u kojem nastaje, smiješno je dovoditi u pitanje. Jedino je upitno - jesu li i koliko lepršava duhovitost i dovitljivost, ironija i cinizam samonikao i urođen dar njegovih zavičajnih bistroumnih tvoraca ili smo ga, možda kao i napjeve, dijelom baštinili iz poodavno prošlih vremena.

Na prvi dio pitanja potvrdni se odgovor oslikava u brojnim svagdanjim metaforičkim razgovorima mještana, u poslovičnoj bistrini uma kao obilježja životne snalažljivosti, u vedrini duha što se opetovano snaži u prepričavanjima, od onih masnih i neslanih do češćih veselijih, dogodovština i šala. Zato i nije mogao sin ovoga krša (I. Raos), nenadmašni velikan riječi i "duhoviti autoironični naprzica" dok se zagledavao u ovo naše nebo, drugo reći negoli da je i vječno, i nasmijano. Ovim su prostorima na samrti izgovorene besjede jednoga od njegovih junaka, duhovnog pastira (!) don Pavla, očito dugo odzvanjale (i nasreću još im se čuje jek): "Tako vam je, djeco moja...I još nešto. Mnogih sam se, daklem, radosti u životu odrekao, ali žao mi je samo za jednom. Malo sam se smijao, malo šalio, a tko, daklem, zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti! Stoga se smijite, djeco moja, smijite se, daklem, smijite se... smijite se..."

U zavičajnim je ozračjima, dakle, odgovor na prvi dio upita, a odgonetku na drugi, itekako prihvatljivu, ponudio je (opet!) našijenac kad formu i sadržaj gange dovodi u svezu s epigramima. U prilog ovoj asocijativnosti dovoljna je sama definicija epigrama - kratka i duhovita pjesma, u početno vrijeme u (elegijskom) distihu, katkada sa satiričkim prizvukom ili zajedljivim obratom. Praćenjem razvojnog i sadržajnog puta epigrama, svejedno kakve prirode bio, gnomičke ili satiričke, od njegove pojavnosti u Grčkoj u 8. st. prije Krista do prenošenja u geopolitičku sredinu Rimskoga Carstva i latinskoga jezika, zapaziti je kako su mu vrelo i prostori u okrilju mediteranske kulture i mentaliteta. Dopunimo li navedeno mišlju da "ganga podsjeća na kople španjolske i motetu - napjeve što ih iz sličnog snažnog grla pjevaju mišićavi seljaci Sardinije", utoliko će i glasi gange potvrditi istinu kako su lovrećko-imotski krajolik zemlje i kamena (s morem u zabrdu) i njegovi grlati stanovnici djelić Mediterana. Može zato ganga biti bogata slikovitošću, profinjenim izborom motiva, detalja i sažeta po svom izrazu, ali njen tvorac nije samo haikuist, u njemu valja nazirati i Marcijala. To je razlogom što su po podskupinama izdvojeni humorističko-ironično-satirični distisi gange. Razumije se, granicu izmedu šale i ozbiljnosti nije lako povući.

Lirske narodne pjesme redovito se pjevaju. Tako i ganga, koju brojni poznavatelji glazbe, muzikolozi i istraživači folklora drže novijom glazbenom pojavom (nastala oko 1900.) baziranoj "na mnoštvu arhaičkih strukturalnih elemenata", baštinjenih još od ilirskih vremena. Čini se da je ganga, gradeći svoje ustrojstvo i na vlastitim posebnostima, najvećim dijelom nastala od tzv. putničkog pjevanja (ojkanja) u koji je unijet zvuk imitiranja gusala.

Mnoštvo je napjeva gange, a svaki se može raščlaniti na početak - pjev pojedinca (koji najčešće otpjeva prvi stih otežući zadnji slog) i na glavni dio - višeglasni pjev (dvojica-trojica, pa i vise "gangaša" koji oponašaju glazbalo-gusle). Svaki bi pjevač, načelno promatrano, mogao biti nositeljem napjeva, pa otuda svakom selu, zaseoku i "njegova" ganga.

O gangi kao izvornom obliku folklorne glazbe, i još dan-danas omiljenoj pojavi narodnoga glazbenog izražavanja, ionako su naširoko pisali (i pišu) pozvaniji, pa budući da je riječ o napjevu lirske pjesme, priliči dovršiti i "lirskim zaključkom" - kolikogod se distisi gange grlom pjevali, srce je njihova kajdanka!

Što reći o osobinama zavičajnoga govora u gangama? Mada bi se na prikupljenoj gradi potanko mogle razmatrati značajke zavičajnog idioma, ne vidim naročitu potrebu iscrpnijeg prikaza. Naime, već odavno uočeno nestajanje osobina u ovom bosansko-hercegovačko-dalmatinskom govoru štokavskoga narječja te njegovo sve ubrzanije približavanje književnom standardu i ovdje je u razlikama izmedu autografa (relativno starijih osoba) i kazivača starije dobi od onih dobno mladih osoba našlo svoju dodatnu potvrdu.

No svakako je uputnijim obrazloženje razlike pribilježenih (6641) i u knjizi objavljenih (3142) dvostiha gange, a dva su razloga tomu.

Prvo, njihova potpuna istovjetnost, proizišla iz vremenski dužeg prikupljanja u kojem je većem broju prikupljača-učenika istoga zaselka, a nerijetko i djeci iz iste obitelji, jedna te ista osoba bila kazivačem. Uza to, na ovako uskom podruqu prikupljanja opstoje upečatljivo slične gange, nastale najčešće po analogiji.

Tako je, primjerice, svako selo u tri reda pa izdaleka ko Pariz, Zagreb... izgleda; naočite djevojke i mladiće se pita tko ih redi da na njima ostaju pogledi, i sl.

Kako, u pravilu, samo navlas jednake gange nisu uvrštavane u knjigu, njihova je napadna sličnost zadavala poteškoće u razlučivanju istih od onih u kojima je bar malo uočljiva stvaralačka crta, trun različitosti, npr. pitanje izbora i priklanjanja mladića djevojčinoj ili majčinoj strani:

Kaži, dragi, na koju ćeš stranku,
Il' za mene il' za svoju majku?

Kaži, dragi, za čiju si stranku,
Ili voliš mene ili majku?

Kaži, dragi, na koju ćeš stranku,
Ostaviti mene ili majku?

U navedenim distisima primjetiti je stanovitu gradaciju osjećaja i odnosa: od bezazlenog opredjeljenja do prekidanja duševnih i drugih veza.

Ili pak primjer zamjeranja "popapučenim opancima" (A. Kovačić) na zaziranju od gange, pa jedanput narodni stvaraoc to spočitava zajednici, drugi put pojedincu:

Sad seljaci građani se prave,
Našu gangu oće da ostave.

Seljak bio, građanin se pravi,
Oće, gango, da te zaboravi.

Još je podosta primjera, ali bi nas nadaleko odvelo raspredanje o svim suptilnostima izraza u samo jednoj promijenjenoj riječi, o poretku reda riječi...Drugo, s obzirom na zamisao knjige i na uvažavanje tradicijskih kršćanskih pravila ponašanja i štovanja svake osobe, namjerno su izostavljeni nesputani i krajnje bestidni distisi te distisi koji bi, na bilo koji način, mogli vrijedati dotičnu osobu. Izostavljeni su takoder i distisi koji opjevavaju osobe izvan župe Lovreć-Opanci bez obzira na sadržajnu prihvatljivost.

Umjesto zaključka

Ova je knjiga nasta(ja)la isključivo na pedagoškim vrednotama skupnoga rada sa svrhom očuvanja zavičajnih plodova od zaborava.

Danas je popraćena željom da u bogatoj riznici hrvatskoga narodnog stvaralaštva bude pjesnikova mala "kristalna kocka vedrine" (T. Ujević) namrijeta, namijenjena potomcima da bi u njoj mogli prepozna(va)ti dio sebe, jer "nikada više večeri posutih ognjištem i guslama, sijelima i igrama, večeri u 'gangi' propjevanih..." (I. Raos)

Zato, vratimo li joj se još pokoji put, divno bi bilo povjerovati da nam neće biti samo dokonom lektirom?

U Lovreću, 30.svibnja 1996.

prof. Ivan Juroš

"Lovrećka ganga"

Dvadeset i tri godine nakon knjige "Gange" Anđelka Mijatovića, Duvno, 1973.) pojavljuje se knjiga ganga Petra Ujevića, učitelja hrvatskoga jezika u lovrećkoj Osnovnoj školi "S. S. Kranjčevića". Dok Mijatovićeva knjiga sadrži gange - pismice kazivane i pjevane na širokom prostoru Hercegovine, Imotske krajine, Duvna, Livna i Kupresa, Ujevićeve su s uskoga područja sela Lovreća, a dijelom obznanjivane godinama u školskom listu "Svitanja". Da su se pojavile u knjizi, zaslužni su i učenici koji su ih tijekom godina zapisivali. Ni ove gange u Ujevićevoj knjizi nisu, naravno, nastajale samo u Lovreću i susjednim zaseocima niti su samo tu pjevane, već, kako to biva s pučkim pjesmama, mnoge su zajedničke na širokom prostoru gdje se ganga stvara i pjeva.

Ujević je gange razvrstao tematski u ove cjeline - I Ljubav, II Radost, III Tuga, IV Vjera i V Domoljublje, a unutar svake od tih pet cjelina više je motivskih podskupina koje osvjetljavaju osnovnu temu svaka sa svoga motrišta. Najviše ih je u prvoj cjelini, više od trećine ukupnoga broja ganga, što je i očekivano. Koliko bi ih tek bilo da je onima "s blagolascivnim sadržajem" priređivač pribrojio nemali broj ganga s naglašenim naturalističko-erotskim nabojem.

Otvara se gangom:

Ljubav-sime ne sije se, nano,
To je sime što izniče samo.

Izlučivši je na početku prve cjeline Ujević ju je učinio reprezentantom ne samo prve podskupine već i prve tematske cjeline. I makar svaku podskupinu predstavlja nova ganga prva zavrjeđuje riječ-dvije budući da je nakon nje u toj cjelini 1110 pjesama. Prvu tematsku skupinu čine motivski okupljene ove podskupine: ljubav i poljubac; tajna ljubav i vjernost; ljubav s blagolascivnim sadržajem; ljepota, stasitost i druge osobine momaka i djevojaka; pisanje i pozdrav; lice, kosa, oči, usne, zubi, ruke, srce; uljepšavanje i cvijeće; zvijezde, mjesec, zora, sunce.

Ljubav je književna tema stara koliko i književnost usmena i pisana, a u životu našega puka, koji se glasao gangom, prva je i najvažnija tema. Pjevajući o ljepoti ljubavnoga zanosa, puk je gangom jasno i jednostavno iskazivao sebe, svoj osjećajni i misaoni odnos spram sretnoj i nesretnoj ljubavi, vjernosti, tjelesnoj ljepoti, supraništvu, socijalnom aspektu ljubavi, opjevao ljepotu tjelesnosti, toplinu srca, a astralnim motivima zvijezda, Sunca i Mjeseca ostvarivao je uzvišenost, iskrenost i silinu vlastitih osjećaja.

Metafora Ijubav-sime pučka je, ali ne prečesta, nepotrošena, svježa i slikovitošću i značenjskom pojavnošću. Ikavska imenica sime situira je u štokavski govorni idiom, u jezičnu domaju ove žive i živodajne kratke pučke lirske pjesme, hrvatske pučke haiku poezije.

Lirski deseterac, različit od bećarca ritmički i rimarijem, odlikuje se puninom značenja i univerzalnošću poruke. Ako bismo pokušali objasniti što je ljubav, uvjerili bismo se kako mogući opis ne bi tako jednostavno i tako pregnantno izrazio bit poimanja Ijubavi kao što je to ostvario nepoznati pučki pjesnik:

Ljubav-sime ne sije se, nano,
To je sime što izniče samo.

Iznjedrena iz naše patrijarhalne sredine kad su o ljubavi dvoje mladih nerijetko odlučivali roditelji (i drugi), ganga je omekšavala nametnute krute stege i branila pravo mladih na vlastiti izbor sukladno naravi fenomena Ijubavi i naravnome ljudskom pravu na nezapovjedenu, ni od koga nametnutu ljubav. Temeljna usporedba ljubavi sa sjemenom i pojavak ljubavi s klijanjem sjemena i iznicanjem biljke iskazana je bez iti jedne suvišne riječi, jednostavno, jasno razumljivo puku iz kojega je rođena i kojemu je upućena kao istina, poruka i korektiv. Uza često opetovanje motiva, stalne izraze i uobičajena pučka stilska sredstva ljubavne gange zrcale s različitih motrišta naš prošli pučki odnos prema ljubavi i svemu što je bilo s njom u svezi. Pozoran će čitatelj otkriti osjećajni i misaoni pučki luk po kojemu smo se kretali od postanka ove pjesme do dana današnjega:

Pišem pismo onom 'ko me prosi,
Avion ga do Štutgarta nosi.

U drugoj su tematskoj cjelini gange svrstane pod naslov Radost. U njoj su okupljene pismice o gangi i pjevanju, silu, derneku, ženidbi i udaji, škrinjama, svadbi, vjenčanju, roditeljima, rodbinskim i ženidbeno-udadbenim odnosima. Naslov je sretno izabran. U njoj je oko 800 ganga o radosti života, a prvu podskupinu - o gangi i pivanju otvara ova:

Gango moja, volijo te ne bi,
Da se nisan rodijo u tebi.

Krvna je, gotovo mitska povezanost puka sa svojom pjesmom; on se njome glasa, određuje i prepoznaje; ona mu je označnicom i odredbenicom. Iz ove se tematske cjeline zrcali važnost gange i pjevanja u najvažnijim trenutcima pučkoga života, napose u obnašanju i obdržavanju pučkih običaja, svetkovina i veselja. A odnos je prema gangi kao vrsti pjesme i pjevanja iskazan barem trojako: od posvemasnje glorifikacije kojom pučki pjesnik slavi svoju pjesmu kao prepoznatljiv pučki iskaz, veličajući njezinu Ijepotu, važnost i značenje:

Gango moja, tradicijo stara,
Ti si lipa da ti nema para.

Gango moja, ostavit te ne ću,
Dok mi smrtnu ne zapale sv'jeću.

preko gange kojom se iskazivao prkos spram režimu i hrvatsko nacionalno slobodoljublje, kad je ganga bila neprijepornim znakom hrvatske pučke tradicije:

Gango moja, gangat ću te i ja,
Pa neka mi ne da milicija.

Mene moja naučila mati:
Pivaj, sine, živili Hrvati.

Ajmo jednu nije mrtva glava
Neka živi Rvacka država.

do odnosa spram gangi kao pučkoj tradiciji sumnjiva podrijetla, upitne Ijepote i značenja, koji odnos nije slučajan i lako je protumačiv:

Znaden, gango, da nisi pristojna,
Ali san te zapivati voljna.

Pod naslovom Tuga okupljeno je 466 ganga treće tematske cjeline. Pjesme su, kao i u prethodnoj cjelini, okupljene oko temeljnog doživljaja (osjećaja), a opjevana je tuga zbog nesretne ili neostvarene Ijubavi, smrt voljene osobe, bolest, neuzvraćena Ijubav, rastanak od voljene osobe, sjećanje na Ijubav, ogovaranje, kletva i socijalno stanje voljene osobe. Prva je podskupina ove cjeline označena gangom:

Koliko je Amerika duga,
Još je viša na mom srcu tuga.

I u gangama ove cjeline zrcale se odsječci života položeni u više ili manje uspjele lirske deseterce. U njima je sublimiran život puka u vremenu kad je pučka pjesma bila pratiteljica i tješiteljica u svim životnim (ne)prilikama.

Posebnu tematsku cjelinu čini 115 pjesama s naslovom Vjera. I one su pretežito ljubavne, a u osnovi je motiv najčešće iskazan djevojačkim utjecanjem Bogu, Mariji, Isusu i svecima da im pomognu u ljubavi i ljubavnim jadima. Svima je zajednička naglašena vjera u Boga, u Božju ljubav i moć kojoj se djevojke izravno utječu za sretnu i blagoslovljenu ljubav. Gange svjedoče posvemašnju ukorijenjenost puka u vjeri i kršćanskom životu. Čitatelj će iz pokoje osluhnuti vrijeme prošlo nesklono vjeri, Crkvi i vjernicima, a ganga ne bi bila ono što jest da i o tome nije ostavila svoj nepotkupljivi i nedvojbeni iskaz:

Dabogda me ubilo iz topa,
Ako bi se ženijo bez popa.

Ne ću vire pogaziti stare,
Ti me ne ćeš vinčat, matičare.

Knjiga se zatvara cjelinom Domoljublje u kojoj je 656 ganga. Podskupina Domovina, prva u ovoj cjelini, otvara se gangom:

Razvij mi se, trobojnice mila,
Dosta si mi u potaji bila.

Podosta ih je posvećenih Hrvatskoj, Paveliću, ustašama, hrvatskim povijesnim značajevima, podosta nastalih u najnovije doba boja za hrvatsku državu, o odlascima mladića u vojsku, na rad u tuđinu, o poslovima u zavičaju (posleničke), o imenima dragih osoba, zavičajnim mjestima, osobinama zavičajnih stanovnika, a cjelina se zatvara gangama ispjevanima konkretnim osobama.

Domoljublje je u njima nesputano, naglašeno hrvatski nacionalno obojeno svjedočeći kako je ovaj imotski hrvatski puk i u zlu vremenu znao kako ne smije izgubiti svoje hrvatsko ime, svoj hrvatski jezik, svoje hrvatsko nacionalno osjećanje zazivljući svojom grlenom gangom svoje mrtve značajeve i Božju providnost.

U ovoj knjizi lovrećkih (imotskih) ganga nisu obznanjene sve naše gange, ali u njoj je Petar Ujević sakupio blago uma i srca našega puka koji je, premda nepismen, autohtono i autonomno svjedočio o sebi (o nama) svim opasnostima usprkos. Ova je knjiga dragocjen prinos našoj kulturi, zalog našoj samobitnosti i naša pouzdana usmeno-književna retrospektiva.

Ivan Bekavac Basić

"Lovrećka ganga"

Narod ispivao. Ono lipo osta u sjećanju s kolina na kolino; doživi nadopune, preinake, tipično za nadošlo vrime, osobno za pojedinca. Sve zadano, izleta nema u formi, no sadržaj, duša, glas, pijev, sve podložno nadahnuću, osobi, grlu, klapi, selu. Sve to živi, doci i šumarci, prostori iskušani, ovdje je za sjetu, tamo za obijest, zna se kako di glas odzvanja, na onom brigu zapivaj, tamo brdo jekom odgovara - zvoni prodolina, kršni glas u kršu krši se jekom ojačan. Divojačko srce očekuje. Mladić kurčevit i prčevit dolazak najavljuje, nježno srce odabra, pismu smišlja. Druge s drugaricom sjetnu pismu golubice otpivavaju. Nadigravaju se, nadpivavaju se, nadmeću se. Iz dubine bića osjećaje izvlače, zapinju strune ljubavne, čežnju čežnjom umnažaju. Grlo nabreklo, grudi nabrekle, udo nabreklo, krv udarila pod kožu, rumen lice prelila, zrela jabuka -rumen rumena, lice rumeno. Uz gangu se i dica pravila. Rasla u utrobi majčinoj. Radala se dok se pisma pivala. Odraste uz gangu momčić. Curetak sramežljiv uz ovce gangu podglas pripjeva. Uznositija s budućom svekrvom razgovara te joj se udvorava ili je prikorava. Ćaku i diverove hvali, a zaove udaje, ne bi li u kući po dolasku odmah gazdarica postala.

Život opor, tvrd, nemil u svit nas gonio. Tugu je ganga prozborit tribala. Puno tuge, potoci, rijeke, jezera tuge u kraju mom. Svu tu tugu Novakuša-jama u more nosila i na Vrulji tuga mira nije imala, u mom se namah nije gubila, već vrila, kuljala u moru gorkom slatkoću nosila. O, Bože, koje li boli u narodu mome kad tuga slatka u gorčini bijaše!

Domovina bila obitelj, selo. župa-crkva mjesto rastanka, zavičaj. Onaj tamo daleki Rvat-brat pod zastavom drugog cesara. Stoga, domovina-čežnja, tek u srcu čuvana, ponekad i od sebe skrivana, blago neprocinjeno, nije na prodaju, ponekad na sunce iznošeno, bljesak zaslipljujući, čuvari ga državnog reda uočavaju, u tamu iza brave tilo spravljaju. Domovina čežnja, često iznevirena. Ban Jelačić zabranjen, Starčević zaboravljen, Stipica ubijen, Ante poražen, narod pogažen i ugrožen, Broz osvetnik - Križni put, Miko i Savka ušutkani, nada čežnja, strepnja, države nema, dom ugrožen. Sve to ganga zapamti. Bila to majka, učiteljica, koja malo kazuje a puno pamti. Ganga je poput naših očeva. Kad ne govore, puno kažu. Prate nas te šture riči, ti nimi pogledi na put u svit, na put u život. O kakvo veselje, o kakav blagdan, kad se u našoj Školi pismice prikupljati počeše. U početku s oprezom, a poslin kao k Misi pohrliše, ne samo dica, već i stariji. Na komadu papira umornom i teškom rukom ispisaše sad ovu sad onu pismicu, kako se ko sitio. Prikupiše vrli nastavnici, na hrpu donesoše, kao onomad na guvno litinu. Stožinu nasadiše, snoplje uokrug postaviše i težaka nadoše. Uze Vrli čovik ratilo te privrnu, te protrese, konje u vršaj utira, i gonja dok zrno iz klasa ne izbi. Slamu pretrese, iz vršaja izbaci, smete zrnje i plivu te lopatu vijacu u ruke privati, a vitar, pravi zapadnjak, maestral, Bog dade, udari i do prid mrak je vijao, šenicu od plive dilijo i veliku hrpu šenice očisti u varićak, pa u vriću pospremi i evo danas pred nama ploda trudu otomu - knjiga ganga lovrećkih.