|
Fra Stanko Vasilj, Chicago, početkom 1950. g.
Našoj gangi
Nitko te ne razumije osim nas.
A tko smo mi ne moramo nikome reći.
Lice je tvoje siromašno i grubo
ali je srce bogato i meko.
Gango, divlja i draga,
naših najdubljih dubina jeko,
mi se rađamo s tobom, s tobom ćemo
i u grob leći.
Gango, pjesmo naša nedopjevana,
riječi naša nedorečena,
bolu naš nepreboljeni,
naša bolna radosti, naša poezijo
i naš stidni Parnas
jer te nitko ne voli osim nas.
U tebi su naša stoljeća sakrita,
U tebi se svija grč svih poraza naših.
U tebi jecaju sve tuge naše,
U tebi se talasaju sve radosti naše.
U tebi je sva naša gorčina izlita.
U tebi je zbita sva mladost naših djevojaka,
U tebi se propinje sirova snaga naših momaka.
U tebi grešno šumore sve mračne noći naše,
U te su zakopane sve naše staje i dubrave.
U te su utkane sve nade, očaji i sve naše strave.
Neka nas preziru svi s tobom
i mi se ne stidimo svojih bolova,
svojih radosti i svojih uspona.
U tebi gango mi nosimo sebe
Ovakve kakve jesmo.
Kad nestane tebe i povijesti će jedne nestati.
Sve ostale pjesme cijenimo, a tebe samo volimo.
Gango, tugo sakrivena, nado pritajena,
Naša divlja ali draga i jedina pjesmo!
|
